Dobro došli !!!

U četvrtak, 12.veljače u popodnevnim satima gradonačelnik je svjesno, spretno i sretno predao vlast ( sa svim tekućim i netekućim problemima ) Princu Karnevala i njegovoj družbi. Sad je na njima da pokažu što znaju i da pokušaju grad izvući iz……neprilika. Fašničko ludovanje nastavilo se u subotu na dječjem maskenbalu te u nedjelju, kada je gradom prodefilirala tradicionalna fašnička povorka predvođena Princem i Princezom Karnevala, uz pratnju Limene glazbe DVD-a Hrvatska Kostajnica. Koliko god bila kratka, svaka vlast je slatka, što je pokazalo i “raspojasano” feštanje u Hotelu Central. Paškvil, satirične novine Gradskog fašničkog društva, sa zanimljivim prošlogodišnjim gradskim pikanterijama, prodane su u svih 100 primjeraka. I u subotu i u nedjelju birane su naj maske, a sve su zaista bile originalne i prekokrasne.
Kako je to izgledalo od samog preuzimanja vlasti, pa u subotu i nedjelju, pogledajte na ovim fotkama:

 

U srijedu 4.veljače 2015. u Hrvatskoj Kostajnici predstavnici Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske predstaviti će učenicima sedmih razreda naše županije zajednički preventivni projekt pod nazivom ” Živim život bez nasilja”.  Ovo je projekt kojeg provode već petu godinu u suradnji s organizacijama civilnog društva, s ciljem sprječavanja različitih oblika nasilja među mladima i nasilja u obitelji, logo-slide2  te uz izgradnju kulture nenasilja i tolerancije.

U Noći muzeja u Hrvatskoj Kostajnici

U petak 30.siječnja, u organizaciji Srednje škole Ivana Trnskoga, Gradske Knjižnice i čitaonice Milivoja Cvetnića i Turističke zajednice grada, održana je druga Noć muzeja u Hrvatskoj Kostajnici. Usprkos lošeg vremena, zanimljiv sadržaj događanja privukao je u nekadašnju staru školu, Građansku učionu, dosta vjernih pratitelja svih kulturnih zbivanja ovoga malog pounjskoga grada. Ugrijani kuhanim vinom i čajem prošetali smo zaboravljenim hodnicima i učionicama te poslušali priče o povijesti kostajničkog školstva, stare školske zgrade, priču o Antoniji Jozičić i pogledali izložbu “15 godina Likovne kolonije Hrvatska Kostajnica”. Nepovoljni uvjeti ( zgrada bez struje, grijanja, oronulih zidova… ) nisu spriječili organizatore da zajedničkim snagama ispričaju jednu lijepu priču i ukažu na velike skrivene mogućnosti, ne samo Građanske učione, nego i cijele Hrvatske Kostajnice. Uspjehu ovogodišnje Noći muzeja nesebično su pridonijeli i djelatnici kostajničke Elektre te Hotela Central.

Kako je teklo događanje prikazati ćemo sljedećim tekstom i snimljenim fotografijama:

 

NOĆ MUZEJA U HRVATSKOJ KOSTAJNICI, 30. siječnja 2015.

Priredila: Marija Krupić, prof.

Uvježbala: Ines Konjevod, prof.

VODITELJ:  Ovo je druga godina kako je i Hrvatska Kostajnica uključena u Noć muzeja. Organizatori su Turistička zajednica Grada Hrvatska Kostajnica, Srednja škola Ivana Trnskoga i Gradska knjižnica i čitaonica Milivoja Cvetnića. Namjera nam je kroz naredne godišnje susrete u Noći muzeja, u ovom budućem kostajničkom muzejskom prostoru, predstaviti znamenite Kostajničane, ne sam rođenjem nego i značajem  i značenjem koje su imali u kostajničkom životu, neke pomalo zaboravljene, zanemarene ili – jednostavno nepoznate kostajničkoj javnosti.

Prošle godine smo  prvi put organizirali  Noć muzeja i predstavili smo, za kostajničku povijest, značajnu obitelj Zrinskih…

Ove godine predstavljamo Antoniju Jozičić, samozatajnu učiteljicu koja je, ni sama to ne znajući, uspjela povezati veliki Šangaj i našu malu Hrvatsku Kostajnicu.

Saznat ćemo ponešto i o početku i razvoju školstva u Hrvatskoj Kostajnici te o samoj Građanskoj učioni, mjestu gdje se ove godine održava Noć muzeja.

Na kraju ćete moći razgledati i stalnu postavu izložbe djela nastalih tijekom 15 godina Likovne kolonije Hrvatska Kostajnica.

Svima, u ime organizatora želim iskrenu dobrodošlicu! Pa krenimo s pričom…

U središtu Hrv. Kostajnice, podno brda Djeda,  stoji već gotovo 150 godina masivna dvokatnica, pomalo oronula izgleda, sa polumračnim širokim hodnicima, izlizanim drvenim stepenicama i neobično prostranim učionicama kroz koje su prošle tisuće, stotine tisuća učenika, možda i netko od vas …Zavirimo u jedan njen kutak:

 

Učitelj : Pisana povijest kostajničkog školstva daleko je starija od ove zgrade u kojoj se nalazimo….U arhivima kostajničkog franjevačkog samostana bili su spisi iz kojih je vidljivo da je tamo nastava održavana još daleke 1774. godine. Predavači su bili franjevci, kojima je tada samostan bio pretijesan pa su od svjetovnih vlasti tražili preseljenje škole. O tome svjedoče brojna pisma između crkvenih i svjetovnih poglavara…Tek nakon napoleonskih ratova, točnije 1816. godine škola je preseljena u magistrat, nakon toga u gradsku ubožnicu, a sretnom kraju  škole u Hrv. Kostajnici pridonio je austrijski general topništva koji je izgradio za potrebe školovanja kostajničke mladeži ovu dvokatnicu. Koliko se sjećam, bilo je to 1873.

Iz starih požutjelih zapisnika učiteljskih zbornica saznao sam da je 1872. bilo pet razrednih odjela u kojima je nastavu obavljalo pet učitelja; 1873. povećao se broj razreda na 8, a učitelja na devet…no impresivno je da osnovno školstvo u ovom gradu traje gotovo dva i pol stoljeća…

Učenica : Gospodine učitelju, a kad nam je stigao Davorin Trstenjak, znamo da je bio poznati hrvatski pedagog, da je bio ravnatelj u ovoj školi, da je jako volio Kostajnicu i puno učinio za sve nas?

Učitelj: E da , bilo je to između 1888. i 1898. Bio je to veliki čovjek, veliki učitelj i domoljub…Kako li je zavolio Kostajnicu, podsjećala ga je na njegove rodne Krčevine…

Po završetku Učiteljske škole u Zagrebu, službovao je u Karlovcu iz  kojeg je premješten u  Kostajnici. Aktivan je bio  u učiteljskom pokretu, prvi je predsjednik Saveza hrvatskih  učiteljskih društava. Iznimno je plodan pisac, napisao je više od 40 knjiga pedagoške tematike. Sve su to popularna odgojno-obrazovna djela za mlade, a mnoga su nastala baš ovdje, u Kostajnici…

Učenica: Baka mi je pričala, a njoj njena baka da je bio veliki čovjek kojeg su svi Kostajničani voljeli i cijenili. Pošumio je Djed, pričala je da je Djed do tada bio leglo zmija zaraslo u kupinu i korov. Trasirao je staze i zasadio šumu kojom se svi ponosimo…Zapamtila sam i naslov njegove knjižice Besjede na Djedu…

Učitelj : Da, da, ali o Davorinu Trstenjaku i njegovih deset godina provedenih u Kostajnici govorit ćemo za godinu dana u istoj ovoj noći…Vratimo se mi povijesti školstva u Hrv. Kostajnici. Trstenjak je 1889. otišao iz Kostajnice s ocjenom da je „ vršio dužnosti učitelja i odgajatelja revno, da mu je društveno i ćudoredno ponašanje bilo pohvalno, a pedagogijsko-didaktička vještina odlična“.

Od 1914. počinje prvi svjetski rat i ova zgrada se stavlja na raspolaganje vojsci. Po završetku rata tzv. mala realna gimnazija zamjenjuje višu pučku školu. Predavao sam tada hrvatski jezik, krasopis i risanje…sredinom tridesetih godina dvadesetog stoljeća, prerasta škola u građansku školu trgovačkog smjera…Nakon drugog svjetskog rata u Hrv. Kstajnici uz osnovnu školu povremeno djeluju još neke obrazovne institucije  kao poljoprivredna škola, škola učenika u privredi i đački dom. 1958. Osniva se srednja ekonomska škola koja se 1962.pretvara u gimnaziju, koja kasnije prerasta u srednjoškolski centar s različitim zanimanjima. E, bila su to lijepa vremena kad su zidovi ove zgrade odzvanjali smijehom osamstotina mladića i djevojaka, u jednom trenutku ih je bilo preko tisuću….Ekonomista, trgovaca, upravnih pravnika, kemijskih tehničara, konfekcionera, strojarskih tehničara….

Učenica: Oprostite, učitelju, a kad je ova zgrada ostala bez učenika?

Učitelj: 1971. godine izgrađena je nova zgrada osnovne škole, a 1991. u svibnju u novu zgradu uselili su i srednjoškolci. Tako je ovo lijepo zdanje ostalo prazno…ali kao da još čujem glasove  kolegica i kolega koji su tu predavali…Sjećam se prof. Kolke, Vimpolšeka, Ozrena, profesorice Obrenović…Mnoge divne učitelje, profesore i učenike pamte ove izlizane stepenice, ovi zidovi bez žbuke ….Pamte Čarlija,  tetu Zinetu i Klemicu, sve domare i čistačice koji su svoj radni vijek proveli ovdje…

Učenica: Ali vi, dragi učitelju, znate da je ova naša Građanska učiona dobila novu namjenu, dobit će nove sadržaje, čula sam da će postati gradska galerija, muzej, što li će od svega biti!?

Učitelj: Znam, načuo sam nešto o tome! Ovdje bi trebala biti gradska galerija sa zavidnim fundusom likovnih djela koja su renomirani hrvatski slikari donirali Hrv. Kostajnici tijekom domovinskog rata na inicijativu Društva prijatelja Zrina, a i kasnije su likovnjaci pod vodstvom Davorina Radića pokrenuli Likovnu koloniju i poklonili nam svoje radove. Zavidna je to zbirka…Ovdje bi trebala biti i spomen soba jedne kostajničke učiteljice, ali o tome u jednoj novoj priči….e, a prije te nove priče hajdemo se malo osvježiti, grlo mi se osušilo, a i tebi, drago dijete….

VODITELJ: Prihvatimo poziv, što u ovoj hladnoj noći prija više od kuhanog vina! U zdravlje svima! Pridružite nam se!

VODITELJ:  Pozivam vas da krenemo u novu priču, jednako zanimljivu i značajnu, Priču o Antoniji Jozičić koja je rođena u učiteljskoj obitelji u Novoj Gradiški 6. 6. 1869.

Školovala se u Petrovaradinu i Brodu na Savi, a za učiteljicu se osposobila u Zagrebu. Službovala je u Vel. Kopanici i Vinkovcima te u Kostajnici od 1902. do umirovljenja. Predavala je matematiku, risanje i krasopis. Umrla je u Kostajnici 1945. gdje je i pokopana u obiteljskoj grobnici na kostajničkom groblju Sv.Rok. No,  neka ona sama ispriča svoju priču. ..(prilazi A. Jozičić)  Milostiva, ljubim ruke, samo se udobno smjestite….s radošću ćemo vas slušati…

ANTONIJA: Hvala, dragi mladiću, da, davno je to bilo, došla sam kao mlada učiteljica u ovaj prelijepi i bajkoviti gradić, očarala me ljepota Une i Djeda i cijelog Pounja. A tek ljudi, blage ćudi, dobri, pobožni…Ostala sam ovdje do kraja. Zavoljela sam djecu, ljude, običaje, ovdje stvorila dom…predavala sam u višoj pučkoj školi. U Kostajnici se tada mirno živjelo, imala je školu , hotel, poštu, crkve, male obrtničke radionice i dućane, tiskaru, a sve je bilo maleno i blizu …Stizali su nam iz Zagreba i  Beča, razni znanstveni i modni časopisi. Želja za znanjem, otkrivanjem novoga potaknula  me na učenje esperanta –  jezika razumljivog svima. Oduševio me, oduševio me u tolikoj mjeri da sam se  1912. godine uputila u Krakow na Kongres esperantista…E nije se onda putovalo kao danas… Bilo je to vrijeme kočija, vlaka, federvagna i fijakera…

I nije bilo jeftino, trebalo se pripremiti, bio je to svjetski kongres, a ja mlada učiteljica iz malene Kostajnice koja je krenula u bijeli svijet,  na kongres na kojem sam upoznala mnoge ljude,  sve sama važna  imena…sjećam se da su nas fotografirali, kažu mi da i danas ta fotografija visi u Hofburgu u Beču u Esperanto muzeju…Sjećam se da sam kasnije u Zagrebu o tome pričala s Milkom Pogačić i Marijom Jambrišek, mojim kolegicama…Bio je to zaista veličanstven skup, vrijedilo je truda…Po povratku kući prevela sam na esperanto Ispovijest Milke Pogačić…Zašto baš tu pripovijest!? A, bio je to bestseler mog vremena, jadna od uspješnica koju su čitale sve učiteljice i poštarice mog vremena, čitale i plakale nad sudbinom nesretne žene…Zatražila sam dozvolu Milke Pogačić da prevedem njenu priču na esperanto i kad sam je dobila, bacila sam se na posao. Nije bilo jednostavno, radila sam mjesecima i kad sam napravila prijevod, a bila je već 1913. godina, željela sam je i objaviti…A imala sam i gdje, tiskara Vugrin je u tadašnjoj Kostajnici bila jedina i – najbolja! Da, knjigu sam tiskala o vlastitom trošku, za nešto što jako volite, ne žalite ni truda, ni novca…Poslala sam knjigu po cijelom svijetu, nećete vjerovati jedan njen primjerak dospio je čak u daleku Kinu, u Šangaj…Kažu mi,  prema toj knjizi je 1931. godine napravljen prvi prijevod jedne hrvatske knjige na kineski jezik. I eto povezali se veliki Šangaj i malena Kostajnica! Nisam ni znala da je ovaj prijevod  dospio u ruke gospodina Wanga Luyana, uglednog kineskog književnika i prevoditelja, čula sam da je prevodio Sienkiewicza i Prousta…neki fini i načitan gospodin,…Eto i on je s esperanta preveo Milku Pogačić i,  ne zamjerite mi zbog neskromnosti, upravo mojom zaslugom…Ah, prošlo je od tada puno godina, a tek zahvaljujući gospođi Spomenki Štimac, dugogodišnje članice Hrvatskog saveza za esperanto, saznadoh da je tako Ispovijest postala prva hrvatska knjiga prevedena na kineski jezik…Ne korim vas, dragi Kostajničani, ali malo tko je o tome u ovom gradu znao …Znate, umorilo me ovo pripovijedanje, ali drago mi je prenijeti vam poruku – budite ponosni na svoje prethodnike i čuvajte uspomene na njih, i ispričajte ovu priču svima…E, koliko takvih priča krije ovaj prelijepi gradić….Ali sad bih rado popila jednu šalicu čaja za okrepu, želim vam puno dobra u životu i laka vam i ugodna noć….

VODITELJ: Laku noć, milostiva, kis di hand, hvala vam od srca što ste svoja sjećanja podijelili s nama!….No, htio bih ovoj priči dodati i ovo: naša sugrađanka Milkica Lukić, čuva vrijednu zaostavštinu naše Antonije. Ona se sastoji od namještaja, knjiga, pisama, posteljnog rublja, ručnog rada i odjeće gospodične Jozičić. Vrijeme je da prijeđe u vlasništvo garda Hrv. Kostajnice, da se za nju nađe odgovarajući prostor i da se pokaže javnosti…S tim ciljem je grupa intelektualaca iz Srednje škole uputila dopis Gradskom vijeću grada Hrv. Kostajnice za otkupom ove vrijedne zbirke, jer se bojimo da bi lako mogla otići iz grada, a nakon rata i gubitka mnogo toga vrijednog držim da je ova inicijativa hvale vrijedna…Jer što će ostati, što će svjedočiti o nama ako sve odnesu, ako svi odu….?

A sada, dragi Kostajničani, pozivam i vas na okrepu, no nismo gotovi, noć muzeja se nastavlja….

 

VODITELJ:  Nastavimo ovu noćašnju priču, pođimo na prvi kat naše Građanske učione, buduće galerije, i pogledajmo što nas tamo očekuje…Neka nas u novu priču povede gospođa Mirjana Lahovsky Žličarić, pođimo…

                   Slike u svjetlosti svijeća – priča o 15  godina Likovne kolonije Hrvatska Kostajnica

 

 

VODITELJ: Hvala vam, dragi prijatelji, što ste bili s nama, laka vam noć i doviđenja do iduće Noći muzeja.


1 2 3 4 29