Razvoj školstva u Hrvatskoj Kostajnici i priča o Antoniji Jozičić

 

U drugoj Noći muzeja u Hrvatskoj Kostajnici održanoj 30.siječnja 2015. sa zanimljivim programom sudjelovali su i učenici Srednje škole Ivana Trnskoga iz Hrvatske Kostajnice pod vodstvom prof Ines Konjevod, a zanimljivi tekst o razvoju školstva i značaju Antonije Jozičić napisala je prof Marija Krupić. Tekst u cijelosti prenosimo:

 

U središtu Hrv. Kostajnice, podno brda Djeda,  stoji već gotovo 150 godina masivna dvokatnica, pomalo oronula izgleda, sa polumračnim širokim hodnicima, izlizanim drvenim stepenicama i neobično prostranim učionicama kroz koje su prošle tisuće, stotine tisuća učenika, možda i netko od vas …Zavirimo u jedan njen kutak:

 

Učitelj: Pisana povijest kostajničkog školstva daleko je starija od ove zgrade u kojoj se nalazimo….U arhivima kostajničkog franjevačkog samostana bili su spisi iz kojih je vidljivo da je tamo nastava održavana još daleke 1774. godine. Predavači su bili franjevci, kojima je tada samostan bio pretijesan pa su od svjetovnih vlasti tražili preseljenje škole. O tome svjedoče brojna pisma između crkvenih i svjetovnih poglavara…Tek nakon napoleonskih ratova, točnije 1816. godine škola je preseljena u magistrat, nakon toga u gradsku ubožnicu, a sretnom kraju  škole u Hrv. Kostajnici pridonio je austrijski general topništva koji je izgradio za potrebe školovanja kostajničke mladeži ovu dvokatnicu. Koliko se sjećam, bilo je to 1873.

Iz starih požutjelih zapisnika učiteljskih zbornica saznao sam da je 1872. bilo pet razrednih odjela u kojima je nastavu obavljalo pet učitelja; 1873. povećao se broj razreda na 8, a učitelja na devet…no impresivno je da osnovno školstvo u ovom gradu traje gotovo dva i pol stoljeća…

 

Učenica: Gospodine učitelju, a kad nam je stigao Davorin Trstenjak, znamo da je bio poznati hrvatski pedagog, da je bio ravnatelj u ovoj školi, da je jako volio Kostajnicu i puno učinio za sve nas?

 

Učitelj: E da , bilo je to između 1888. i 1898. Bio je to veliki čovjek, veliki učitelj i domoljub…Kako li je zavolio Kostajnicu, podsjećala ga je na njegove rodne Krčevine…

Po završetku Učiteljske škole u Zagrebu, službovao je u Karlovcu iz  kojeg je premješten u  Kostajnici. Aktivan je bio  u učiteljskom pokretu, prvi je predsjednik  Saveza hrvatskih  učiteljskih društava. Iznimno je plodan pisac, napisao je više od 40 knjiga pedagoške tematike. Sve su to popularna odgojno-obrazovna djela za mlade, a mnoga su nastala baš ovdje, u Kostajnici…

Učenica: Baka mi je pričala, a njoj njena baka da je bio veliki čovjek kojeg su svi Kostajničani voljeli i cijenili. Pošumio je Djed, pričala je da je Djed do tada bio leglo zmija zaraslo u kupinu i korov. Trasirao je staze i zasadio šumu kojom se svi ponosimo…Zapamtila sam i naslov njegove knjižice Besjede na Djedu…

Učitelj: Da, da, ali o Davorinu Trstenjaku i njegovih deset godina provedenih u Kostajnici govorit ćemo za godinu dana u istoj ovoj noći…Vratimo se mi povijesti školstva u Hrv. Kostajnici. Trstenjak je 1889. otišao iz Kostajnice s ocjenom da je „ vršio dužnosti učitelja i odgajatelja revno, da mu je društveno i ćudoredno ponašanje bilo pohvalno, a pedagogijsko-didaktička vještina odlična“.

Od 1914. počinje prvi svjetski rat i ova zgrada se stavlja na raspolaganje vojsci. Po završetku rata tzv. mala realna gimnazija zamjenjuje višu pučku školu. Predavao sam tada hrvatski jezik, krasopis i risanje…sredinom tridesetih godina dvadesetog stoljeća, prerasta škola u građansku školu trgovačkog smjera…Nakon drugog svjetskog rata u Hrv. Kostajnici uz osnovnu školu povremeno djeluju još neke obrazovne institucije  kao poljoprivredna škola, škola učenika u privredi i đački dom. 1958. Osniva se srednja ekonomska škola koja se 1962. pretvara u gimnaziju, koja kasnije prerasta u srednjoškolski centar s različitim zanimanjima. E, bila su to lijepa vremena kad su zidovi ove zgrade odzvanjali smijehom osamstotina mladića i djevojaka, u jednom trenutku ih je bilo preko tisuću….Ekonomista, trgovaca, upravnih pravnika, kemijskih tehničara, konfekcionera, strojarskih tehničara….

Učenica: Oprostite, učitelju, a kad je ova zgrada ostala bez učenika?

Učitelj: 1971. godine izgrađena je nova zgrada osnovne škole, a 1991. u svibnju u novu zgradu uselili su i srednjoškolci. Tako je ovo lijepo zdanje ostalo prazno…ali kao da još čujem glasove  kolegica i kolega koji su tu predavali…Sjećam se prof. Kolke, Vimpolšeka, Ozrena, profesorice Obrenović…Mnoge divne učitelje, profesore i učenike pamte ove izlizane stepenice, ovi zidovi bez žbuke ….Pamte Čarlija,  tetu Zinetu i Klemicu, sve domare i čistačice koji su svoj radni vijek proveli ovdje…

Učenica: Ali vi, dragi učitelju znate da je ova naša Građanska učiona dobila novu namjenu, dobit će nove sadržaje, čula sam da će postati gradska galerija, muzej, što li će od svega biti!?

Učitelj: Znam, načuo sam nešto o tome! Ovdje bi trebala biti gradska galerija sa zavidnim fundusom likovnih djela koja su renomirani hrvatski slikari donirali Hrv. Kostajnici tijekom domovinskog rata na inicijativu Društva prijatelja Zrina, a i kasnije su likovnjaci pod vodstvom Davorina Radića pokrenuli Likovnu koloniju i poklonili nam svoje radove. Zavidna je to zbirka…Ovdje bi trebala biti i spomen soba jedne kostajničke učiteljice, ali o tome u jednoj novoj priči….

 

VODITELJ:  Pozivam vas da krenemo u novu priču, jednako zanimljivu i značajnu, Priču o Antoniji Jozičić koja je rođena u učiteljskoj obitelji u Novoj Gradiški 6. 6. 1869.

Školovala se u Petrovaradinu i Brodu na Savi, a za učiteljicu se osposobila u Zagrebu. Službovala je u Vel. Kopanici i Vinkovcima te u Kostajnici od 1902. do umirovljenja. Predavala je matematiku, risanje i krasopis. Umrla je u Kostajnici 1945. gdje je i pokopana u obiteljskoj grobnici na kostajničkom groblju Sv.Rok. No,  neka ona sama ispriča svoju priču. ..(prilazi A. Jozičić)  Milostiva, ljubim ruke, samo se udobno smjestite….s radošću ćemo vas slušati…

 

ANTONIJA: Hvala, dragi mladiću, da, davno je to bilo, došla sam kao mlada učiteljica u ovaj prelijepi i bajkoviti gradić, očarala me ljepota Une i Djeda i cijelog Pounja. A tek ljudi, blage ćudi, dobri, pobožni…Ostala sam ovdje do kraja. Zavoljela sam djecu, ljude, običaje, ovdje stvorila dom…predavala sam u višoj pučkoj školi. U Kostajnici se tada mirno živjelo, imala je školu , hotel, poštu, crkve, male obrtničke radionice i dućane, tiskaru, a sve je bilo maleno i blizu …Stizali su nam iz Zagreba i  Beča, razni znanstveni i modni časopisi. Želja za znanjem, otkrivanjem novoga potaknula  me na učenje esperanta –  jezika razumljivog svima. Oduševio me, oduševio me u tolikoj mjeri da sam se  1912. godine uputila u  Krakow na Kongres esperantista…E nije se onda putovalo kao danas… Bilo je to vrijeme kočija, vlaka, federvagna i fijakera… I nije bilo jeftino, trebalo se pripremiti, bio je to svjetski kongres, a ja mlada učiteljica iz malene Kostajnice koja je krenula u bijeli svijet,  na kongres na kojem sam upoznala mnoge ljude,  sve sama važna  imena…sjećam se da su nas fotografirali, kažu mi da i danas ta fotografija visi u Hofburgu u Beču u Esperanto muzeju…Sjećam se da sam kasnije u Zagrebu o tome pričala s Milkom Pogačić i Marijom Jambrišek, mojim kolegicama…Bio je to zaista veličanstven skup, vrijedilo je truda…Po povratku kući prevela sam na esperanto Ispovijest Milke Pogačić…Zašto baš tu pripovijest!? A, bio je to bestseler mog vremena, jedna od uspješnica koju su čitale sve učiteljice i poštarice mog vremena, čitale i plakale nad sudbinom nesretne žene…Zatražila sam dozvolu Milke Pogačić da prevedem njenu priču na esperanto i kad sam je dobila, bacila sam se na posao. Nije bilo jednostavno, radila sam mjesecima i kad sam napravila prijevod, a bila je već 1913. godina, željela sam je i objaviti…A imala sam i gdje, tiskara Vugrin je u tadašnjoj Kostajnici bila jedina i – najbolja! Da,  knjigu sam tiskala o vlastitom trošku, za nešto što jako volite, ne žalite ni truda, ni novca…Poslala sam knjigu po cijelom svijetu, nećete vjerovati jedan njen primjerak dospio je čak u daleku Kinu, u Šangaj…Kažu mi,  prema toj knjizi je 1931. godine napravljen prvi prijevod jedne hrvatske knjige na kineski jezik. I eto povezali se veliki Šangaj i malena Kostajnica! Nisam ni znala da je ovaj prijevod  dospio u ruke gospodina Wanga Luyana, uglednog kineskog književnika i prevoditelja, čula sam da je prevodio Sienkiewicza i Prousta…neki fini i načitan gospodin,…Eto i on je s esperanta preveo Milku Pogačić i,  ne zamjerite mi zbog neskromnosti, upravo mojom zaslugom…Ah, prošlo je od tada puno godina, a tek zahvaljujući gospođi Spomenki Štimac, dugogodišnje članice Hrvatskog saveza za esperanto, saznadoh da je tako Ispovijest postala prva hrvatska knjiga prevedena na kineski jezik…Ne korim vas, dragi Kostajničani, ali malo tko je o tome u ovom gradu znao …Znate, umorilo me ovo pripovijedanje, ali drago mi je prenijeti vam poruku – budite ponosni na svoje prethodnike i čuvajte uspomene na njih, i ispričajte ovu priču svima…E, koliko takvih priča krije ovaj prelijepi gradić….

 VODITELJ: Laku noć, milostiva, kis di hand, hvala vam od srca što ste svoja sjećanja podijelili s nama!….No, htio bih ovoj priči dodati i ovo: naša sugrađanka Milkica Lukić, čuva vrijednu zaostavštinu naše Antonije. Ona se sastoji od namještaja, knjiga, pisama, posteljnog rublja, ručnog rada i odjeće gospodične Jozičić. Vrijeme je da prijeđe u vlasništvo grada Hrv. Kostajnice, da se za nju nađe odgovarajući prostor i da se pokaže javnosti…S tim ciljem je grupa intelektualaca iz Srednje škole uputila dopis Gradskom vijeću grada Hrv. Kostajnice za otkupom ove vrijedne zbirke, jer se bojimo da bi lako mogla otići iz grada, a nakon rata i gubitka mnogo toga vrijednog držim da je ova inicijativa hvale vrijedna…Jer što će ostati, što će svjedočiti o nama ako sve odnesu, ako svi odu….?