10 godina Kostajničkih pjesničkih susreta Milivoj Cvetnić
U petak, 21. travnja 2018. godine održani su 10. Kostajnički pjesnički susreti „Milivoj Cvetnić“.
Pred punom dvoranom Zrinski Hotela Central u Hrvatskoj Kostajnici obilježen je ovaj značajni jubilej koji su svojom nazočnošću uveličali naši poznati književnici Mile Stojić i Petar Gudelj koji podupiru rad Društva od samih početaka te Đuro Tadić spiritus movens cijele priče o susretima.
Tijekom prošle godine, točnije 19. srpnja 2017. preminuo je gosp. Juraj Đuka Cvetnić, osnivač i prvi predsjednik Društva prijatelja knjige „Milivoj Cvetnić“ Hrvatska Kostajnica, kojeg su se nazočni sjetili s poštovanjem i zahvalnošću na samom početku programa.
U ime članova Društva prijatelja knjige „Milivoj Cvetnić“ Hrvatska Kostajnica skupu se obratila gđa. Stela Cvetnić-Radić, predsjednica Društva. Pozdravljajući nazočne osvrnula se na proteklih 10 godina rada Društva zahvalivši svima na potpori, osobito Ministarstvu kulture RH i Gradu Hrvatska Kostajnica koji su bili pokrovitelji desetih susreta kao i Sisačko moslavačkoj županiji koja financijski prati rad Društva. Skupu se obratio i gosp. Dalibor Bišćan, gradonačelnik grada Hrv. Kostajnica koji je istaknuo važnost rada Društva u smislu promocije grada i njegove kulturne ponude.
Programom je uspješno rukovodila Ines Konjevod, prof. koja je na početku istaknula da je na natječaj 2017. pristiglo je više od trideset radova. Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Mile Stojić, predsjednik, Denis Derk, novinar i publicist, Marija Krupić, prof. i Ines Konjevod, prof. najboljom su proglasili zbirku Roberte Nikšić OTMICA EUROPE. Čestitajući Roberti pozvala je Mariju Krupić koja je uz Damira Ducića, Mirjanu Lahovsky Žličarić i Ines Konjevod, predstavila knjigu ove mlade pjesnikinje. Roberta Nikšić „ knjigom Otmica Europe na velika vrata ulazi u svijet moderne književnosti. Dok se većina mladih autora okreće bizarnim stvarima, rabeći često uprošćeni jezik Interneta, ona se okreće onom što je poezija oduvijek i bila – izraz radosti i tragike ljudskog postojanja ovdje na zemlji. Rafiniranim stilom, snažnim osjećajem za jezik i njegovu melodiju, jedinstvom viđenog i pročitanog, kristalno jasnim slikama ona ostvaruje poetske tekstove velike dubine, strasti i sudbine.“ Ovako je zbirku pobjednice ocijenio Mile Stojić, predsjednik prosudbenog povjerenstva.
Slijedio je glazbeni predah, pjesma Milivoja Cvetnića Ne znaš slavu, koju je uglazbio i aranžirao domaći kostajnički kantautor Krunoslav Dubravac. Iznenađenje večeri bila je promocija Zbornika koji sadrži proteklih deset godina rada Društva prijatelja knjige „Milivoj Cvetnić“ – Pjesnička ponornica o kojoj je govorio gosp. Đuro Tadić kojem je voditeljica još jednom zahvalila na potpori, dobroti, suradnji… Urednici Zbornika Deset godina Kostajničkih pjesničkih susreta Milivoj Cvetnić 2009. – 2018. su Marija Krupić, Stela Cvetnić-Radić i Boris Beck. Lektorica i korektorica je Ines Konjevod, grafički urednik Žorž Draušnik, a fotografije u Zborniku snimili su Alija Krupić i Miro Martinić. Zbornik je tiskala Printera iz Zagreba u nakladi 400 primjeraka. Zanimljivo je to štivo o Milivoju Cvetniću i njegovu otkriću, o njegovoj sjajnoj poeziji, o Društvu prijatelja knjige Milivoj Cvetnić i kronologiji događanja u proteklih deset godina. Posebno zanimljivo poglavlje knjige nosi naslov Gdje su i što danas rade laureati Kostajničkih pjesničkih susreta – pisali su nam… Na kraju predstavljanja Zbornika Matija Perković, nositelj nagrade Milivoj Cvetnić za 2016. Pročitao je pjesmu napisanu posebno za ovu prigodu, a posvetio ju je MilivojuCvetniću. Najsvečaniji trenutak večeri je bio proglašenje pobjednika za 2018. Tijekom prosinca 2017. raspisan je natječaj za najbolju pjesničku zbirku u 2018. Natječaj je bio otvoren do 20. siječnja 2018. nakon čega je prosudbeno povjerenstvo u sastavu Mile Stojić, predsjednik; Petar Gudelj, književnik; Marija Krupić, prof. i Ines Konjevod, prof., odlučilo da je najbolja pristigla zbirka koja zadovoljava sve kriterije natječaja, što znači da je pjesnik mlad, kvalitetan i da nema objavljenu zbirku, zbirka – ANTONIJA KARLOVIĆA, EGO- STRIPPER. Mile Stojić, predsjednik prosudbenog povjerenstva, obrazložio je ovogodišnji odabir, istaknuvši da je : „…njegova pjesma najčešće noćni solilokvij o lošoj beskonačnosti naših života, krhkosti naših ljubavi, samoćama u kojima vjekujemo svoj ljudski vijek…Od samog naslova, pa do naziva pjesničkih ciklusa (Lap Dance, Streaptease, Golotinja), pjesnik rabi nazive modernih erotskih ekshibicija – striptiza i erotskog plesa, u kojima lirski subjekt odbacuje oklop konvencija i prikazuje se u vlastitoj nagosti. Ovo su, dakako, ironični rituali, jer pjesnik, zapravo, pjeva o siromaštvu, gladi, crnim očevim rukama, radnicima u pogonu, što obavljaju poslove koji su strojevima ispod časti.“ Antonio Karlović rođen je 22. 2. 1994. godine u Zagrebu. Pjesme su mu objavljene u nekoliko časopisa i publikacija u Hrvatskoj i inozemstvu: Republika, Književna Rijeka, Nema, Eckermann, Rukopisi… Do sada nije objavio zbirku pjesama. Stela Cvetnić-Radić, predsjednica Društva dodijelila mu je Plaketu Milivoj Cvetnić kao najboljem pjesniku za 2018. Antonio Perković, ovogodišnji laureat, zahvalio je Društvu istaknuvši: „Prihvaćam stoga ovu nagradu u nadi da će se poezija ponovo otvoriti svakodnevnom životu,da će se otvoriti bližnjem kojeg susreće u prolazu, u tramvaju, u čekaonici bolnice. Prihvaćam ovu nagradu i obećavam da će i knjiga koja će izaći u sklopu ove nagrade zauvijek u mojoj skromnoj biografiji stajati kao veliki zalog i podsjetnik da u svome pisanju, u svojim pjesmama, u životu nastojim držati oči i ruke širom otvorene. Hvala vam na tom zalogu i na toj prilici.“
Marija Krupić
KRVAVI PJESNICI
Milivoju Cvetniću
Ima onih koji pjesme pišu
kao da puštaju vodu iz slavine,
jednim pokretom ruke, lako.
Ima onih koji te pjesme čitaju
kao što vodu piju,
bezbojnu, bez okusa, bez mirisa.
Ali poezija nije voda.
Poezija je krv.
Zastrašujuća s krive strane kože.
Ima onih koji pišu poeziju kao da krvare,
u mesu da si dube ranu iz koje teče – crveno.
Ima onih koji je čitaju
kao što se gleda prolivena ljudska krv,
s gađenjem i divljenjem,
nevjericom i čuđenjem –
zar je to isto čovjek?
Voditi ljubav jesti je tuđe tijelo.
Čitati pjesmu piti je pjesnikovu dušu.
Utočište ovih krvavih pjesnika
postalo je ovo mjesto pored rijeke,
mirne vode koja vječno prijeti.
Ovdje je krvario jedan od nas, davno, davno.
Kroz tamu mračnog tavana
njegovi su stihovi zazvečali glasno, glasno.
Usplahirile se ptice močvarice,
(zlatovrana, čaplja, kosac).
Uznemirili duhovi.
Skupili smo se na taj zveket
kao stado na pastirsko zvono,
kao gladni kukci na proljetnu livadu.
Ne damo mu počivati u miru,
onome koji nas ovamo zazva,
sada pjesmom mi prizivamo njega.
Što ćeš, raduje nas pjevati, raduje krvariti.
Ne zna se gdje mu je grob –
onome koji nas ovamo zazva.
Pa jasno da se ne zna!
Što će živome čovjeku grob?
Kako može biti mrtav,
a krv mu još uvijek ovako svježa?
Pjesnika ne ubija metak.
(Ovu pjesmu napisao je za ovu prigodu i poklonio je Društvu, Matija Perković, jedan od laureata)
Vodeni cvijet
Ne želim ničije blizine.
Nek budem sam, i svima stran.
Tko će da prezre, tko će da priječi
Moj krhki, bijeli san.
Nikakvo tijelo ja ne dotičem.
Niti što tražim, niti dajem.
Ko rijeka, iz tla istog ničem,
No plovim svojim rajem.
Jalovo dotraje hladna krasota,
Bez traga, ali čista.
Spokojno mre se, pavši bez glasa,
Na ploči vlažnoga lista.
Nikome ne budim tuge,
Nit kome srećom bojim dan.
Žudim samo da snivam do konca
Svoj krhki, bijeli san.
Milivoj Cvetnić, Lirika, Disput, Zagreb, 2006.
