Božićni običaji u Hrvatskoj Kostajnici, kao i u cijelom kršćanskom svijetu, započinju Adventom, a završavaju Bogojavljenjem. U osnovi svih tih svetkovina je priprema za dolazak svjetla, Isusa Krista te slavljenje njegova rođenja.
Uoči sv. Lucije, 13. prosinca u kostajničkim kućama bi domaćice stavile namakati pšenicu. Obično bi se navečer pšenica probrala i stavila u posudu s vodom do jutra. Na sv. Luciju se pšenica sijala, tj raširila bi se po velikom plitkom tanjuru. Na sredinu bi se stavila jedna široka čaša. Ta čaša je do Božića bila prazna, ali bi se na Badnjak, kada je pšenica već narasla i zazelenila, ona napunila žitom: kukuruzom i pšenicom. U žito bi se stavile tri božićne svijeće a oko njih bi se isplela hrvatska trobojnica. U sredini je morala biti lijepa, crvena jabuka. Ovako pripremljena božićna pšenica bila je simbol obilja i plodnosti te zdravlja i mira, kako u domu, tako i u narodu. Oko božićne pšenice se od Badnjaka do trećeg dana Božića okupljala cijela obitelj u molitvi i zajedničkom blagovanju.
Vrijeme došašća protjecalo je tiho i mirno u zornicama, u božićnoj ispovijedi, u pripremama za pečenje kolača, u spremanju kuće. Najveća užurbanost se osjećala na Tucindan. To je dan prije Badnjaka kada se peku pečenice ( kostajnički naziv za prase koje se peče za Božić ). Taj posao rade muškarci iz više domaćinstava zajedno i to kod jedne obitelji koja je imala prikladnu pecanu. U pecanama se uvijek peklo cijeli dan, pečenice su se „pristavljale“ jedna za drugom, sokaci su mirisali, a kapljevina se cijedila u stare plehove. Domaćice su donosile narezani domaći kruh i umakale u vruću mast, odnosno kapljevinu. Pila se domaća rakija i vino, a djeca su pila vodu ili malinovac. U večernjim satima, kada se posao privodio kraju, a vino i rakija pokazali svoje djelovanje, začula se pjesma iz kostajničkih sokaka. Kojeg li zdravlja za dušu i tijelo.
Za Badnjak je u kostajničkim kućama svetkovanje započinjalo jako rano, još za mraka. Dječaci su u cik zore išli u „poležaj“ ili u čestitanje Badnjeg dana. Kada bi ušli u kuću, sjeli bi za vrata i započeli nabrajanje svakog dobra i obilja koje su željeli domaćinima. Glavno darivanje je u novcu, a dobro je ako se dobije i nešto slatkiša.
Badnjak je dan posta i zadnjih priprema u kući i oko kuće za svetkovinu Božića. Muškarac je obično pripremao i unosio bor za kićenje, brinuo se da u kući za blagdane bude dovoljno pića i napravio je medenu rakiju. Žene su taj dan završile počenje kolača i stavile kuhati sve potrebno za svečanu večeru. Jelovnik Badnje večeri se razlikovao od kuće do kuće. Negdje su pohali šarana ili pripremali domaću sušenu unsku ribu, ali ono što je zajedničko svakoj kući, bile su dvije vrste salate: grah salata i pletenice.
Što su pletenice? To je salata koja se pripravlja od sušene misirače izrezane u duge rezance. Ti rezanci se još tijekom ljeta suše na suncu, zatim se spletu u pletenicu i tako čuvaju do Badnjaka kada se kidaju na kraće komade, dobro se operu, a zatim kuhaju. Nakon što se ocijede i ohlade, začine se solju, paprom, sitno kosanim češnjakom te uljem i octom. Služe se uz ribu u svakoj kostajničkoj kući na Badnju večer, a poslije ponoći slasno prijaju uz pečenicu.
Na svečano postavljenom stolu svoje mjesto je imao i litnjak. To je okrugli, u kalupu pečeni kruh koji je ukrašen prikazima iz seoskog života. Na njemu su samo one vještije domaćice od smjese brašna i vode izradile vinograd, kokoši, piliće, a sve je to simboliziralo plodnost i blagostanje. Na sredini je bio kršćanski znak IHS.
Prije večere u kuću se unosila slama i prostirala po podu, a nakon toga se za večeru mogao prirediti stol. Na sredinu stola postavili bi božićnu pšenicu i litnjak. Domaćin bi zapalio svijeće, bor je bio okićen i cijela obitelj se okupljala na molitvu. Nakon toga je slijedila večera prije koje se pila medena rakija. Uz večeru je išlo domaće vino, jer je u Kostajnici nekada bilo i dosta vinograda.
Nakon večere se pričalo, pjevale su se božićne pjesme i čekao se odlazak na ponoćku. Na drugo crkveno zvono, a bilo je to pola sata prije ponoći, kretalo se prema crkvi. Ponoćka je uvijek privlačila mnoštvo svijeta, svih vjera. Na ponoćki je sve bilo radosno i glasno: i pjesma i molitva i božićna čestitka. Poslije mise se ispred crkve još čestitalo i pričalo. Naravno, pucalo se, ali pucanje tih godina imalo je jedan drugi značaj. Bilo je to iz prkosa ili hrabrosti pred „milicijom“ koja je budno pazila i uvijek bila prisutna. Dječaci su se junačili, pucali s raznih strana, netko bi uvijek bio „uhapšen“ pa su se tako rađale priče, a u njima i lokalni junaci.
Poslije ponoćke je slavlje Božića tek započelo. Odlazilo se u goste, obično u veće obitelji, načela se pečenica. Blagovanje uz pjesmu i priču je nastavljeno do ranih jutarnjih sati, a sutra je bio radni dan, sutra se išlo u školu. Bilo je to vrijeme kada smo sve mogli i kada smo sve htjeli, samo kako bismo pokazali tko smo i što smo.
Prvi dan Božića je protjecao u obiteljskom ugođaju; u miru i odmoru. Objedovalo se uz blagdanski stol i taj dan se nije išlo u čestitanje; svatko je trebao biti kod svoje kuće.
Sv. Stjepan ili Štefanje, posebno se svetkovalo u kućama u kojima je netko slavio imendan. Taj dan su dolazili gosti u čestitanje.
Božićno vrijeme je i po tome posebno što se svaki dan odlazilo u crkvu, na misu, pjevale su se pjesme, crkve su kao i domovi bile okićene, djeca su išla gledati jaslice i moliti se kod malog Isusa.
Postoji izreka: „Treći dan slama van,“ a to znači da je kuću trebalo očistiti od slame. Okićeni bor je još ostao u kući, a na stolu pšenica i litnjak – trebalo je sve to dočekati svećenika i blagoslov kuća na blagdan Triju kralja. Prema rasporedu je svećenik s dvojicom ministranata blagoslivljao kuće, a pravi domaćini su ga uvijek trebali dočekati na vratima
Na blagdan sv. Tri kralja ljudi su odlazili blagosloviti svoja polja i vinograde. Ponijeli bi malo svete vode, došli u polje ili vinograd, zajedno se pomolili i poškropili blagoslovljenom vodom. Tom prigodom su od kuće ponijeli kuhanog vina, pa bi se po hladnoći i okrijepili.
Kada je svećenik blagoslovio kuću i ukućane, tek tada se skidao bor i uklanjali su se svi božićni ukrasi. Život se vraćao u kolotečinu, dani su polako postajali duži. No, odmah poslije Tri kralja moglo se početi s pripremama za maškare, a to je značilo novo druženje i novo veselje.Marta Račić prof.
LITNJAK
U Etnografskom muzeju u Zagrebu nalazi se jedan primjerak LITNJAKA kojeg je još u siječnju 1926.godine „darovala gospođa Slavica Pleše, supruga šumarskog upravnika“, sa slijedećim tekstom:
„LITNJAK“ je božićna pogača-manji ovisoki okrugli kolač na kojem je po sredini djetešce, zatim pšenica, grožđe, burence, ptice, prasence, mjesec, sunce, zvijezde, ime Isusovo. Pravi se o Božiću u okolici Hrvatske Kostajnice.
KOSTAJNIČKE PLETENICE
„Kostajničke pletenice“ su sušene buče koje se jedu na Badnjak kao salata i obvezne su na blagdanskom stolu svake kostajničke obitelji.
2012.godine lokalna Turistička zajednica proglasila je Kostajničke pletenice suvenirom grada Hrvatska Kostajnica, predstavljajući ih kao jelo koje je specifično samo za ovaj mali grad uz rijeku Unu.
Ime su dobile po tome jer su tijekom ljetnih mjeseci domaćice rezale buče na široke rezance, zatim ih sušile na suncu, a potom splele u pletenice te čuvale do Božića iznad peći. Nekada je to bila poslastica siromašnih obitelji, a danas je vrlo zdrava i skupa delikatesa.
Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Lovro Lenac iz Hrvatske Kostajnice bavi se uzgojem i proizvodnjom sušenih buča. Proizvodnjom sušenih buča obitelj Lenac se bavi već više od 100 godina za vlastite potrebe, a s proizvodnjom za prodaju započeli su 2011. godine.
– See more at: http://www.opg-lenac.hr/#sthash.wbVS4wLQ.dpuf
Ovaj jedini “proizvođač na veliko” Kostajničkih pletenica u Hrvatskoj ovako opisuje svoj proizvod:
Najobičnije misirače ili buče režu se na tanke trakice i suše na suncu. Kada se osuše ti se rezanci spletu u pletenicu i tako čuvaju do Badnjaka, kada se kidaju u kraće komade i kuhaju 2-3 min. Nakon toga se ocijede i ohlade, začine se solju, paprom, sitno kosanim češnjakom te uljem i octom. Poslužujemo ih u svakoj kostajničkog kući na badnju večer uz ribu. Danas bilo koju, a nekad uz soma, štuku, šarana iz Une.
Nakon što se prokuhaju, mogu se pripremati po želji kao salata, baš poput one od mahuna, a isto tako i na sve načine kao gljive, umjesto običnih rezanaca u juhi, umjesto tjestenine ili pomiješane s njome, njima se mogu puniti palačinke, mogu se poslužiti i uz pohano meso itd. Samo treba malo mašte.
