Ivan (Vitez) Trnski
Pjesnik, pisac i prevoditelj rođen je u Staroj Rači 1. 5. 1819.godine, a umro u Zagrebu 30. 6. 1910. godine. Gimnaziju završava u Zagrebu, a školu za upravnog časnika u vojnoj administraciji završava u Grazu 1841. Službovao je po razlićitim gradovima Vojne krajine, a obavljao je i političke funkicije (1865. slunjski je zastupnik u Saboru, a 1871. izabran je za velikog župna Bjelovarske županije). Od 1872. godine do smrti živi u Zagrebu.
Tijekom svog dugog djelatnog života (75 godina) bio je svjedokom javljanja nekoliko književnih razdoblja (ilirizam, protorealizam, realizam i moderna) iako je on ostao vjeran ilirskim i općeromatičarskim idealima, a hrvatska ga književnosti pamti kao posljednjega ilirca. U književnosti se javlja u časopisu Danica 1835. godine. Pjesme iz preporodnog razdoblja objavljene su 1842. godine, a 1844. tiska satiru Zvekan opet na svijetu (Antun Ivanošić: Sličnorisni natpis groba Zvekanova, op.a). Njegovo najbolje ocijenjeno djelo Krijesnice (I. 1863; II. 1865) zbirke su kratkih lirskih sastava ljubavnog i patriotskog sadržaja. 80-ih godina 19. stoljeća objavljuje zaboravljene epove o Ćirilu i Metodu (Sveta priča o solunskoj braći, 1963.godine) i Nikoli Zrinskom (Sigetski junak, 1866.godine).
Epove s povijesnom tematikom objavljuje krajem stoljeća, 1890. Ana Lovićeva (nama Kostajičanima od velike važnosti) i 1896. godine Ban Berislavić.
Tipičan je primjer njegove proze Učitelj Dobrašin, pripovijest objavljena 1871.u koju je uvrstio velik broj narodnih poslovica.
Prevoditeljska praksa (Shakespeare, Schiller i Puškin), uz pjesničku praksu, priskrbljuje mu status učitelja i autoriteta što dovodi do prihvaćanja akcenta kao temeljnog načela u gradnji stihovong ritma. Kao ”otac hrvatske metrike”, zalaže se za akcent kao temelj hrvatskog stiha i teoretski (O našem stihotvorstvu; Vijenac, 1874. godine). Bio je i prvi predsjednik Društva hrvatskih književnika, 1910.
O Ani Lovićevoj
U predgovoru Ivan Trnski napominje kako mu ”stari znanci i prijatelji odanle kazivahu” o istinitom događaju kako je Ana Lovićeva 1630. godine izdala Turcima Kostajničane okupljene na misnom slavlju povodom blagdana Sveta tri kralja. Prema priči , turska četa sakrivena u grmlji više Krušica, na Anin znak, upala je u crkvu sv. Ane i zaklala sve vjernike, osim svećenika ,” …koga da je nekim čudom – iz crkve nestalo zajedno sa sv. tielom”.
Trnski zaokupljen izdajom, razboritošću i odrješitošću Kostajničana, divotom cijeloga Pounja, pretočio je u stihove legendu koju Kostajnica pamti stoljećima, premda je njena poruka svevremenska, jer je Kostajnica bila iznova izdana i kao da se zaboravilo da ”…samo slogom, poštenjem i zajedništvom, ovdje na granici Hrvatske, možemo opstati i biti jamcem budućnosti” (Marija Krupić).
Kostajnicu iz stihova Ivana Trnskoga pamtimo i vidimo dandanas.
Kostajnica maleni je gradić,
Al u sjaju Pounske divote
Sokosko je gniezdo to na glasu,
Zavičaj je pokolenju jedru,
Junačkomu zdravlju i veselju
Poprište je tamburi i pielu !
Objavljena 1890. godine, Ana Lovićeva pripada epovima s povijesnim motivima (Slaven Jurić), premda nije školski primjer takvoga epa. Obrađujući temu pada Kostajnice, tematski je bliska većini povijesnih epova 19. stoljeća, iako je, za razliku od njih, prilično kasno objavljena. Međutim, romantičarsku notu ovom epu daje nesretna ljubav Janka i Mejre, čija je najveća prepreka u različitim vjerama (kršćanstvo-islam), što je također čest motiv takvih spjevova.
Djelo se sastoji od dvadeset pjevanja pisanih različitim stihovima (šesterac, osmerac i deseterac). Kraj V. pjevanja u epskoj strukturi narušen je Pjesmom (rugalica o porazu Safir-age Badanjkova). U VII. pjevanje nailazimo na Popievku (pjesma koju Janko pjeva posvetivši je Mejri, tj. Kati). Slično prekidanje epske strukture nalazimo na kraju XIV. pjevanja ( Jankova velepjesan), XIX. pjevanje (Biskupovo pismo) te na kraju XX. pjevanja, tj. na samom kraju epa (Molitva kćeri Ahmetagićeve). Imajući na umu da Trnski u predgovoru spominje da ”Ima u Franjevaca i drugih nekih Kostajničana starinska pjesma o tom dogadjaju(…)” nije iznenađujuće da koristi elemente narodnog pjesništa, deseterac i stalne epitete (dvorma bielim, daleku svietu, viernoj duši…). Element narodnog pjesništva predstavlja i nemila ptica, crna kukavica (redovito najavljuje nesretan događaj).
Ana Lovićeva nije ostala zapažena u hrvatskoj književnosti kao veliko djelo, ali je od velikog značenja za Kostajničane jer osim što veliča nas, veliča i naš kostajnički kraj koji volimo povrh svega.
Priredila Mirela Bartolić, prof