POVIJEST GRADA – Turistička zajednica grada Hrvatska Kostajnica

Najstariji pisani dokumenti koji govore o Hrvatskoj Kostajnici i okolici su isprave koje knezovima Vodičkim (kasnije knezovi Babonići) 1200. god. Blagajski pišu ugarsko-hrvatski kraljevi. Knezovi Vodički tijekom 13. st. proširuju svoje posjede na područje između Une, Žirovca, Zrinske gore i Hrvatske Kostajnice. 1218. god. Andrija II. potvrđuje knezovima Babonićima prava i posjede u Pounju.

Prvi put u povijesti Hrvatska Kostajnica se spominje 1240. god., u ispravi meštra templarskog reda u Dubici, kojom se potvrđuje kupovina neke zemlje u dubičkom kotaru. Opisujući zemlju, isprava govori kako međa “… dolazi do puta koji iz Kostajnice vodi u Dubicu…”

U ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. od 4. srpnja 1258. godine ponovno se spominje Hrvatska Kostajnica u sporu oko zemlje. Isprava rješava spor oko zemlje koja se zove Kostajnica, a spor je nastao zato što neki podložnici dubičkog kastruma tvrde, da je kostajnički građanin Hutinka zaposjeo tu zemlju Kostajnicu silom, po smrti kralja Kolomana. Hutinka tvrdi obratno, da je tu zemlju uživao već za kraljeva života i sve do sada u miru. Kralj povjerava rješavanje problema zagrebačkom Kaptolu, a njihov čovjek ispitavši slučaj na licu mjesta, rješava ga tako da je Hutinka vratio sam dio te zemlje Dubičanima. Između njihovih posjeda određene su međe.

Isprava hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana iz 1272. godine potvrđuje ispravu kralja Bele IV. iz 1258. godine koju su tražili Hutinkini sinovi, plemići Marin, Petar i Ivan. Ban Ivan 11. travnja 1324. godine Dioniziju Kostajničkom daje neki posjed Grdjen, a isprava Dionizija naziva magistrom (visoki kraljevski službenik). On je “sin Petra kostajničkog” kojeg spominje isprava iz 1272. godine, sina Hutinkova. Ponovni spor oko zemlje događa se 1351. kojeg rješavaju svjetovna i duhovna vlast u Dubici. Spor je nastao zato što su Benko i Matija sa svojim ljudima i rođacima magistra Ivana, sina Dionizija Kostajničkog, nanijeli nekim dubičkim građanima dosta veliku šetu na posjedu Gorica. Spor rješava Zagrebački kaptol 1352. tako da su Petar i Nikola knezovi Kostajnički zamijenili neke svoje zemlje za zemlje nekih dubičkih građana.

Bosanske su paše više puta naumili osvojiti koji hrvatski grad na rijeci Uni. S te pozicije lakše bi mogli provaljivati u područje rijeke Kupe i njenih pritoka. Na proljeće 1556. posjedao je bosanski paša gradove Kostajnicu i Krupu na Uni. Ovi gradovi pripadali su banu Nikoli Zrinskom koji je njihovu obranu prije nekoliko godina povjerio kralju Ferdinandu. U te je gradove kralj postavio svoje posade koje su bile nedostatne za obranu od Turaka. Zrinski je po svojim uhodama na vrijeme doznao namjere Turaka te je u Kostajnicu i Krupu na Unu postavio i svoju vojsku. Samo tako spasiše se ovaj put spomenuti gradovi od pada pod sultanovu vlast. Borbe s Turcima odvijale su se u razdoblju od 1556. do 1562. godine.

U ljeto 1556. Nikola Zrinski sprema se na polazak u južnu Ugarsku, gdje ga je pozvao kralj kako bi pomogao obraniti Siget od turske opsade. O ovoj namjeri javiše bosanskom paši i stade se Ulama-paša iza toga dogovarati s Malkoč-begom hercegovačkim i sa kliškim zapovjednikom. Stvoriše odluku da će na Kostajnicu navaliti, čim Zrinski otiđe u južnu Ugarsku. S velikom vojskom bosanski paša 16. srpnja 1556. stiže pred Kostajnicu. U gradu se doduše nalazila posada, ali bez zapovjednika. Kapetan Lusthaller, komu bijaše povjerena obrana Kostajnice, bio je s nekim časnicima u Steničnjaku na gozbi. Posada kostajnička pokuša se braniti, no Turci bijahu nerazmjerno mnogobrojniji. Jedni se dokopaše gradskih vrata i počnu ih rušiti, drugi se po ljestvama uspeše na zidine gradske. Za čas bijaše Kostajnica puna Turaka, koji su branitelje sasjekli bez velike borbe. Tako dođoše Turci uz male žrtve do najtvrđeg bedema hrvatskog na rijeci Uni. Narod stade proklinjati kapetana Lusthallera, koji da izmakne kazni pobježe iz Hrvatske k paši bosanskomu, koji ga je lijepo primio. A kod nas se stalo pripovijedati, da je Lusthaller za 2 000 dukata izdao Turcima grad Kostajnicu, otišavši iz njega namjerice u Steničnjak.

Kostajnica je u razdoblju od 1556. do 1688. godine bila u sastavu Osmanskog Carstva. U to vrijeme naselje postaje sjedištem kadiluka (sudbeno-upravne vlasti), a njegov Stari grad značajnim vojnim uporištem. Kostajnica tijekom 17. st. zadržava položaj srednjovjekovnog naselja razvijajući povrh svega upravne, trgovačke i prometne funkcije.

Sklapanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine i uspostavom granice s Osmanskim Carstvom, Kostajnica postaje pograničnim mjestom u sastavu Banske krajine, zadržavši tijekom 18. st. istaknut vojno-uporišni položaj, uslijed čega postaje sjedištem kapetanije.

Stara se lokacija naselja i franjevačkog samostana napušta, što je vjerojatno bila posljedica teških razaranja krajem 17. stoljeća, dok se jezgra novog naselja pomiče zapadnije, pod brdo Djed, a nasuprot kaštelu, prvenstveno s ciljem što bolje zaštite. Snažan impuls razvoju grada daje novoosnovana franjevačka rezidencija sa crkvom sv. Antuna Padovanskoga, koja se tijekom 18. st. gradi kao reprezentativni barokni sklop. Uz nju se 1733. god. započinje graditi i pravoslavna katedralna crkva sv. Arhanđela Gabrijela i Mihajla. Pojedinačni objekti koncentriraju se uokolo sakralnih objekata (Donji grad) te na otoci, uz kaštel koji se temeljito obnavlja i utvrđuje palisadama. Brdo Djed, iznad naselja, počinje se koristiti kao važan dio obrambenog sistema, najprije kao osmatračnica, a nešto kasnije kao lokacija najznačajnijeg urbanog zahvata prve polovine 18. st., impozantne zvjezdolike utvrde čija realizacija nije u potpunosti dovršena.

Uslijed znatnog priljeva katoličkog stanovništva iz Bosne u tri vala, tijekom 18. stoljeća, po kojima se i danas dijelovi Kostajnice nazivaju Mađari, Majdanci i Novljani, grad se širi i dalje prema zapadu (Gornji grad). Pri tome je krajnja zapadna točka kapela sv. Nikole, kasnije župna crkva, čija gradnja započinje 1771. god. Između spomenuta dva značajna objekta, franjevačke i župne crkve, formira se nova Kostajnica s baroknom urbanom jezgrom. Uvjetovana specifičnom topografijom terena Kostajnica se, za razliku od drugih krajiških gradova, pozicionira kao naselje izraženog longitudinalnog rasprostiranja s postepenim proširenjima u zaleđe Djeda istočno i zapadno. Otvaraju se zapadni izlazi iz grada, prometni pravac prema Dvoru i Bosanskom Novom, te nešto kasniji prema Petrinji. Izgradnja objekata, za potrebe sanitarnog kordona, na lokaciji srednjovjekovne Kostajnice ograničila je širenje na istok.

Kostajnica je 1777. god. dobila status vojnog komuniteta odnosno slobodnog krajiškog grada sa sajamskom povlasticom te se grad razvija kao značajno trgovačko, obrtničko i prometno središte. Dotok kapitala omogućio je podizanje reprezentativnih objekata kasnobarokne profane arhitekture, kao što je primjerice zgrada kostajničkog magistrata iz 1792. godine (obnovljena nakon Domovinskog rata). U kratkom razdoblju francuske uprave koje traje od 1809. do 1813. godine Kostajnica postaje glavna carinarnica Francuskog Carstva u Ilirskim pokrajinama (Levantski trgovački put), pa se tako unutar gradske jezgre iz 18. st. grade mnogi objekti: kostajnička carinarnica-kuća Sonnenschein; stara apoteka-kuća Van der Werth; tzv. napoleonske kuće (svi objekti srušeni u Domovinskom ratu) i impozantni drveni most, nažalost danas poznat samo s fotografija (most je temeljito obnovljen 1933. godine, a srušen 1967. zbog izgradnje novog, betonskog mosta). Razdvajanjem Banske krajine Kostajnica je 1871. god. dobila status grada. Tada pa sve do tridesetih godina 20. stoljeća, započinje razdoblje koje mnogi nazivaju zlatnim dobom Kostajnice.

U baštinjenoj prostornoj matrici značajnim komunalno-prostornim zahvatima započinje proces definiranja i podizanja urbane kvalitete života. Ovu tvrdnju moguće je potkrijepiti mnogim primjerima: parkovno se oblikuje i uređuje trg južno od župne crkve sv. Nikole; inicijativom Davorina Trstenjaka u razdoblju od 1889. – 1899. god. uređuje se i pošumljava brdo Djed, koje prerasta u park šumu s izletištem; grade se mnogi reprezentativni privatni i javni pojedinačni objekti, npr. Građanska učiona, zgrada starog kotara, zgrada starog kotarskog suda, kuća Miskić, hoteli “Central” i „Corso”, zgrada Hrvatskog doma i dr., kojima je zaključeno formiranje jedne od najvrednijih i najosebujnijih urbanističkih cjelina sjeverozapadne Hrvatske.

Postupno razaranje kostajničke gradske jezgre započelo je tijekom Drugog svjetskog rata kada je srušen barokni spomenički objekt pravoslavne katedralne crkve sv. Arhanđela Gabrijela i Mihajla, da bi bilo nastavljeno nakon Drugog svjetskog rata interpoliranjem u povijesnu strukturu naselja novih neprimjerenih objekata, čemu su prethodila rušenja cijelih poteza kuća i pojedinačnih objekata; dopuštanjem teretnog prometa kroz najuži dio povijesne jezgre, čemu je prethodilo rušenje starog drvenog mosta i izgradnja novog, armirano betonskog; započinjanjem izgradnje keja utvrđene obale, čime je prekinuta višestoljetna specifična veza grada, ljudi i rijeke. Kulminiralo je naposljetku posljednjim i zastrašujućim razaranjem u Domovinskom ratu kada su teško oštećeni, razarani i do temelja rušeni spomenički objekti, povijesni i prostorni markeri grada poput franjevačkog samostana i crkve sv. Antuna Padovanskoga, župne crkve sv. Nikole sa zgradom župnog dvora, kapele sv. Ane i kapele sv. Roka, kuće Sonnenschein, tzv. napoleonskih kuća.