Priča o Antoniji Jozičić
Povodom obilježavanja 100 godišnjice prijevoda na esperanto knjige “Ispovijest” i njenog tiskanja u kostajničkoj tiskari Vugrin, u petak 19.travnja u Hotelu Central održana je “Večer s Antonijom Jozičić” na kojoj su uz pjesmu i priču predstavljeni život i djelo ove skromne kostajničke učiteljice.
Uz izvođače programa, profesorice Ines Konjevod i Mirelu Bartolić, buduću profesoricu Anu Račić, studenta kineskog jezika Marina Mikulića, predsjednicu Esperantskog društva Sisak Natašu Dorosulić, večeri je nazočila i gospođa Judita Rey Hudeček, predsjednica Hrvatskog saveza za esperanto. Oduševljeno komentirajući program i ambijent obilježavanja obljetnice, u inače prelijepom zdanju Hotela Central, gospođa Judita predstavila je inicijatora ove večeri i cjelokupne priče o Antoniji Jozičić, gospođu Spomenku Štimec, istaknutu članicu Hrvatskog saveza za esperanto koja je najzaslužnija za otkrivanje priče o “milostivoj” Antoniji. A gdje i kako je Antonija Jozičić živjela te koja im je poveznica opisala je “čuvarica” ostavštine ove kostajničke esperantistice, gospođa Milkica Lukic, predstavivši i dio predmeta iz ove vrijedne zbirke. Nadamo se da će se u skoro vrijeme osigurati sredstva i prostor u našem gradu za “Sobu Antonije Jozičić” da se priča o njoj nastavi pričati.
Kako je profesorica Judita Rey Hudeček doživjela ovu večer u Hrvatskoj Kostajnici najbolje kazuju njene riječi koje je uputila svojim prijateljicama:
Bok cure,
Imam nešto zanimljivo za Vas.
Jučer sam bila na jednom prekrasnom događanju u Kostajnici koje bi bilo vrijedno zabilježiti. Ne samo zbog kulturološke vrijednosti nego i zbog toga da se vidi što sve imamo po malim mjestima a ne znamo cijeniti. Svaki novinar može prići temi sa svoje strane, moje je da vam kažem osnovne stvari.
Ove godine se navršava 100. godina od kako je jedno hrvatsko djelo prevedeno na kineski. Dogodilo se to preko esperanta, pred 100 godina. Mi smo znali da je esperanto bio prvi most preko kojeg je naša riječ otišla u Kinu ali smo mislili da je to Šimunovićev Alkar. Reprint toga djela je i delegacije RH nosila u Kinu prilikom svog prvog posjeta. Spomenka je istraživala kineske arhive i pronašla da je 5 god prije toga djelo “Priznanje” malo poznate Milke Pogačić, prevela Antonija Jozičić, učiteljica iz Kostajnice. Tiskala o svom trošku i slala u svijet!. Djelo je dospjelo u ruke poznatom ruskom književniku koji ga je pokazao svom kineskom kolegi, a ovaj 1913. tiskao u Šangaju!
Antonija Jozičić je bila izuzetno zanimljiva učiteljica u Kostajnici koja je osim književnosti voljela ručni rad. Nakon svih ratova sačuvano je nešto od njezine ostavštine. Bio je pravi kulturološki doživljaj vidjeti kako su to cure u Kostajnici (koja grca u poslijeratnim problemima) napravile… Bilo je tu i glazbe i glume, i priče i izložbe i dokumenata….
Cijeli život prolazim kroz Kostajnicu kao kraj “turskog groblja” a tek jučer ju otkrih u svoj njezinoj ljepoti…
E pa sad cure moje ako imate srca ostanite ravnodušne na ovu tako žensku a tako lijepu priču!
Pozdrav
Judita
PS Ne čekajte Kestenijadu, profitirajte od čistog zraka, lijepog pogleda, zelenila Une…. Samo kažem…
